Lipanj 2007.

sl09

Izložba likovnih djela Lidije Lovreković, postavljena u galerijskom prostoru POU Ivanić Cjrad u lipnju 2007. i u listopadu u T.U. Zagrebačke županije, otvara nam pogled na novija ostvarenja koja u mnogočemu predstavljaju i novi iskorak u slijedu razvoja likovnog stvaralaštva autorice.

Likovno stvaralaštvo Lidije Lovreković obilježeno je nekolicinom prepoznatljivih konstanti kojima možemo, sada već puno jasnije nego na njezinoj prvoj samostalnoj izložbi, upriličenoj u istom prostoru POU u Ivanić Gradu prije nekoliko godina, označiti osnovne odrednice osobnog stila mlade autorice. To su, prije svega, razigrana, ponekad isprekidana, no uvijek vrlo slobodna, a ujedno precizna kontura kojom Lidija gradi glavne odrednice unutarnjeg prostora svojih kompozicija. Isticanje konture istovremeno nas vodi u slojevitost izgradnje prostora slike koji se sastoji od jedne ili više paralelnih ploha unutar kojih se odvija prikaz pojedine likovne teme. Osim na realističnim vedutama naselja, najčešće Ivanić Grada, autorica svjesno zanemaruje načela linearne perspektive, ponirući tako do razina iluzije zamišljenih svjetova vlastite mašte.

U oblikovanju poruke likovnog djela često se služi govorom simbola, želeći skrenuti pozornost gledatelja na promišljanje nekih temeljnih naslovna02vrijednosti čovjeka i njegove civilizacije. Posebice ističe vrijednosti koje su slijedom skokovitog i često neproporcionalnog povijesnog razvitka različitih kulturnih miljea, početkom 21. stoljeća opet postale, predmetom likovnih razmatranja, očito kao posljedica uvjeta u kojima su, unatoč svim uspjesima i “uspjesima” civilizacije 20. stoljeća, dovedene do ruba vlastite egzistencije. Slike Lidije Lovreković koje na prvi pogled progovaraju dopadljivim jezikom površinske dekorativnosti, iz dubine svoje poruke upozoravaju na probleme održivog razvoja naše civilizacije, na gubitak, primarnog odnosa čovjeka i prirode, na alijenaciju pojedinca u krajnje tehnicistički i birokratski određenoj društvenoj zajednici, na sebičnost današnjeg čovjeka i njegovu posvemašnju okrenutost blagodatima aktualnog trenutka, u kojem se zanemaruju, zaboravljaju pa i uništavaju stoljećima izgrađivane vrijednosti na kojima je izrasla civilizacija čovječanstva.

U tom je smislu koncipirana i izložba podnaslovom „Prošlost u sadašnjosti”, na kojoj se autorica predstavlja serijom slika u kombiniranoj tehnici na staklu te serijom oslikanih uporabnih predmeta od stakla i kristalnog stakla.

Slike na izložbi vode nas u svijet 18. i 19. stoljeća, preoblikovan likovnim jezikom Lidije Lovreković. Njezine intervencije, obilježene novim romantizmom u isticanju osjećajnosti žele s jedne strane dočarati sjećanje na glamuroznu raskoši sjaj građanskog društva i aristokracije iz godina prije industrijskog razdoblja, no, svojim shematiziranim izričajem te redukcionizmom u izboru boja i oblika autorica se sasvim jasno odriče svakoj pomisli za historicističkim pristupom temi. Slike, riječ je o “portretima” izmišljenih osoba iz 18. i 19. stoljeća, uglavnom ne prikazuju idealizirane likove ljudi. Figure su tipizirane, iscrtane pojednostavljeno. I na tim se djelima ističe kontura tako da djela u mnogočemu podsjećaju na djela u “tiffany” tehnici ili u tehnici vitraja. Boje su odmjerene i strogo probrane. Prevladava boja starog zlata, kombinirana s crnom, bijelom i zagasito crvenom bojom. Prostor ostaje na razini dvodimenzionalnosti, uz rijetke iskorake u slojevitost osnovne plohe. Dojam artificijelnosti i krhkosti figura i prostora stvara svijest o prostornoj i vremenskoj distanci, te ujedno upozorava na krhkost autentične povijesne građe i predmeta iz kulturno-povijesne baštine čovječanstva. U taj se dojam izvrsno uklapaju i stakleni predmeti (vaze, čaše, boce), oslikani u kombinaciji tamno smeđih ploha i reljefnih kontura u boji starog zlata, u kojima autorica, s izrazitim, osjećajem za odmjerenu kompoziciju, povezuje dekorativne elemente slobodnije vegetabilne forme, obogaćene historicističkim i heraldičkim detaljima. Očito je razdoblje postmodernizma izgradilo most prema novom traženju čovjeka i njegove, puno odgovornije uloge u društvu sutrašnjeg dana. Umjetnost je, svojim izvanvremenskim očima uvijek mogla naslutiti neke odrednice svijeta budućnosti. Izložba Lidije Lovreković u velikoj se mjeri uklapa u svijest čovjeka današnjice koji traži rješenja za budućnost u ponovnom otkrivanju nekih, već puno puta provjerenih trajnih vrijednosti. Uvažavanje tih vrijednosti ne predstavlja kočnicu budućem razvoju, već mu, naprotiv, omogućuje izgradnju stabilnijih temelja nekog boljeg i humanijeg društva u svijetu novog sutra.

Vida Pust Škrgulja, povjesničarka umjetnosti

U Ivanić Gradu, 13. lipnja 2007.

<p>

<p>

<p>

<p>

<p>

<p>

<p>

<p>

Komentari dopušteni