Ožujak 2002.

Sva proljeća za oca Zvonimira

Lidija Lovreković izložbom svojih novijih likovnih ostvarenja pod naslovom “Sva proljeća za oca Zvonimira ” širom otvara vrata netom pristiglom proljeću. Prva samostalna izložba mlade slikarice čiji su se radovi dosad pojavljivali tek na nekoliko skupnih likovnih izložaba, svojim naslovom otkriva djelić intimnog svijeta sjećanja autorice na oca, na zajedničke šetnje procvjetalim vrtovima njenog ranog djetinjstva, na lopoče u bari, na raskoš boja i mirisa livade u milovanju sunčevih zraka poslije proljetne kiše… Vraćaju se proljeća, vraća se proljetno cvijeće, nova se djeca rađaju i odrastaju. Doživljaj vlastita majčinstva, ponovno vraćanje prirodi i njenoj neprolaznoj ljepoti ali sada u ulozi majke-voditeljice, intenziviralo je sjećanja na one prve, nikad zaboravljene šetnje, na prve likovne doživljaje što su, tinjajući negdje duboko u duši, možda razvili želju za stvaranjem vlastite livade, vlastitog cvijeta, vlastitog proljeća, toplog i mirisnog, u kojem je ostao uhvaćen radosni smijeh male djevojčice, praćen čvrstim korakom i blagim glasom oca-voditelja i čuvara…

Postavom u Ivanić Gradu, mlada se autorica predstavlja domaćoj publici tematski i stilski cjelovitim ciklusom djela naslikanih tehnikom tuša u boji, a ujedno izriče veliko Hvala svome prerano preminulom ocu kome je izložba i posvećena.

Proljetne motive na slikama Lidije Lovreković mogli bismo podijeliti na dvije tematske cjeline. Prva nam predstavlja motive izabranog cvijeća u skladnim kompozicijama naglašene dekorativnosti što se nadovezuju na djela izložena na prvoj, skupnoj izložbi udruge Forma 2000, s kojima je autorica jasno označila prevladavajuće karakteristike svog likovnog izričaja profinjen crtež odlikuje se jasnom, razigranom, ali ipak strogo odmjerenom konturom, harmoničan odabir boja u lazurnim namazima što dinamičnim nijansiranjem razbijaju monotoniju plohe stvara živost stiliziranih, no, ipak jasno prepoznatljivih biljnih vrsta na Lidijinim cvjetnim motivima. Dobro ugođeni dijalog linije i plohe te sposobnost koncentracije na sumarne značajke motiva govori o mogućim predispozicijama za rad u vitrail-tehnici, dok nizanje sitnih točkica u boji konture postaje prepoznatljivo obilježje osobnoga stila.

Drugim se tematskim sklopom koji je ujedno i nositelj temeljne poruke ove izložbe, provlači slikaričina ideja dvojakih viđenja istih motiva. Parovi slika kao pogled dvojice ljudi na prizor iz prirode. Veća slika manja slika. Pogled odraslog čovjeka pogled djeteta. Ritmično ponavljanje formata s po dva različita pogleda na isti prizor. Za razliku od prvog, pretežito dekorativnog ciklusa, u ovom se sklopu izrazito osjeti emotivni naboj, nježno, dragocjeno, krhko sjećanje na neke davne dane i želja za prizivanjem djelića onog davnog, no, nikad zaboravljenog doživljaja iskonske ljepote prirode. Za razliku od nedefiniranog prostora cvjetnih motiva iz prvog ciklusa, na ovim se slikama pojavljuje nebo. I dok je zemlja zaodjenuta živahnim šarenilom biljnog pokrova vedrih proljetnih boja, nebo je iznad zemlje sivo. Iznad lazurnog zelenila livade visi pastozna, neprodirna, srebrnosiva ploha neba, ponekad s crnim konturama ptica u letu. I obrisi djevojčice su crni, bez detalja. Jednako obrisi mlade žene. Ljudi smo poput sjena. Dolazimo, odlazimo. Poput ptica selica. Odlazimo, kako bismo se ponovo vratili prirodi koja se, svakog proljeća iznova, budi i ponovo rađa u raskoši vječite ljepote što izvire iz nepresušnih vrela Života …Ina ovim se slikama uočava ista čvrsta kontura, uz nešto više detajliranja. Reminiscencije na secesijske književne ilustracije, opet sjećanje neprozračnost vitraila…

Slike Lidije Lovreković govore o autorici koja svjesno i pomno gradi svijet svojih likovnih ekspresija. Lirska simbolika detalja dopunjuje stilizirani realizam, prožet osjećajem za živahnu, no, nikad prenaglašenu dekorativnost, dok se kroz izbor motiva, možda i nesvjesno provlači misao o neprocjenjivoj vrijednosti prirodnog okoliša kao, vjerojatno, jedine šanse za opstanak čovjeka. Racionalnost i senzibilnost, provjerena tradicija s osobnim iskorakom, uz otvorenost novim izazovima polazišta su koja otvaraju zanimljive perspektive budućeg kreativnog razvoja likovnog izričaja mlade slikarice.

Vida Pust Škrgulja, povjesničarka umjetnosti